Sagne se ona i uštipne vranca za desno uho. Poplaši se vranac, digne se na stražnje noge, a onda poleti ravno preda se, ostavi druge konje, ostavi livade i odnese kao vihor Kosjenku u daleki svijet.

Mililo se Kosjenki ovo strelovito jašenje.

Trče oni kao vjetar ukraj polja, ukraj rijeka, ukraj livada i brda, ukraj dolina i brda.

— "Bože mili, koliko li stvari zemlja nosi", pomisli Kosjenka radosno, gledajući ove ljepote. No najviše joj se svidjelo, kad projuriše ukraj jednog kraja, gdje bijaše gora a na njoj divna šuma, pod gorom dva zlatna polja kao dvije zlatne marame, na njima dva bijela sela kao dva bijela goluba, a malo podalje velika voda.

Ali vranac neće da stane ni ovdje ni nigdje, nego on juri kao bijesan dalje i dalje.

Trči tako vranac sa Kosjenkom dugo i dugo i napokon dođoše do jedne silne ravnice a sa ravnice studen vjetar piri. Uleti vranac u ravnicu, a ono sama žuta zemlja, — nigdje ni travke ni drveta, a sve veća studen, što dalje ulaze u ravnicu. Kolika pak ono bijaše ravnica, ne da se ispripovijedati, jer je živ čovjek ne bijaše nikada prošao.

Vranac s Kosjenkom juri sedam dana i sedam noći. Sedmi dan pred zoru stigoše do srca ravnice, a u srcu ravnice stajahu porušene zidine strahovito velikoga grada Legena, u kojemu vladaše silna zima.

Kad je vranac s Kosjenkom dojurio pred drevna vrata Legena, prebaci Kosjenka svoje vilinsko velo preko jedne zidine i uhvati se tako zida. Vranac ispod nje otrči — i kako otrčao, tako do svoje starosti jurio amo tamo među silnim zidinama Legena grada, dok napokon ne stigne na vrata od sjevera i istrča opet u ravnicu — Bog te pita kuda!

Kosjenka pak sađe sa zida i stane hodati po gradu, studenom kao kost. Svoju vilinsku koprenu, bez koje ne mogaše poletjeti u oblake, bijaše svila oko ramena, jer nju čuvaše vrlo. — Hoda Kosjenka tako po Legenu, hoda, i sve joj se čini, da negdje mora naići na neko čudo u ovom gradu, koji bijaše tako čudesan i silan. No ipak ne vidi nigdje ništa nego silne razvaljene zidine i ne čuje ništa nego kako puca kamen od studeni.

Najednom, kada Kosjenka zakrenula oko najvećega zida, a ono pod zidom spava golem čovjek, veći negoli najveći hrast u najvećoj šumi. Na tom čovjeku ogromni plašt od debela platna, a opasao se remenom od pet hvati. U toga čovjeka glava velika kao najveći badanj, a brada kao stog kukuruzovine. Tako je velik taj čovjek, da bi tko pomislio: ono se crkveni toranj povalio uza zid.

Zvao se pak taj čovjek Regoč i življaše u Legenu gradu i nije imao posla nego da broji kamenje Legena grada. Ne bi ga on nikada mogao izbrojiti, da ne imađaše onako veliku glavu kao badanj. Ali ovako brojio on i brojio — već hiljadu godina tako brojio i bijaše već izbrojio trideset zidina i petora vrata legenska.

Kad je Kosjenka opazila Regoča, skrstila ruke od čuda. Ne mogaše ona pomisliti, da ima ovako velikoga stvora na zemlji.

Sjedne Kosjenka Regoču do uha (a bijaše uho Regočevo veliko kao cijela Kosjenka) i povika mu u uho:

— "A nije li ti zima, baća?"

Probudi se Regoč, nasmije se i pogleda Kosjenku.

— "Ej! zima, dakako da je zima", progovori Regoč takovim krupnim glasom, kao da grmi iz daleka. A bijaše Regoču silni nos pocrvenio od studeni, a kosa i brada bijahu posuti injem.

— "Bože moj, ovoliki silni čovjek, pak nećeš da si učiniš krov protiv studeni", reče Kosjenka.

— "E, zašto bih?" reče Regoč i nasmije se opet, "doći će sunce."

Podigne se Regoč, da sjedne. Sjedne on, omahne desnom rukom po lijevom ramenu a lijevom rukom po desnom ramenu i otepe silno inje: sa svakoga ramena toliko inja, koliko bi snijega skliznulo sa jednog krova.

— "Čuvaj, čuvaj, baća, zatrpat ćeš me!" — viknu Kosjenka. Al je Regoč jedva i čuje, jer je daleko od Kosjenke do njegova uha, tako je visok, kad sjedi.

Podigne zato Regoč Kosjenku sebi na rame, reče joj za svoje ime i za svoj posao, a ona njemu reče, kako je ovamo dospjela.

— "Eno gledaj i sunca", — pokaže zatim Regoč Kosjenki.

Pogleda Kosjenka, a ono se diže sunce, blijedo i slabo, kao da nema koga da grije.

— "Lud si ti, Regoču, zaista si lud, što ovdje živiš i život svoj baviš brojeći pusto legensko kamenje. Hajdemo, Regoču, da vidiš krasote po svijetu i da sebi nađeš vrednijega posla", reče Kosjenka.

Nikada još ne bijaše Regoč pomislio, da si traži ljepšega mjesta od Legena grada, niti je kada pomislio, da ima boljega posla od njegova. Nego je Regoč uvijek mislio: "Dosuđeno mi, da brojim po Legenu kamenje", pa nije za ništa bolje pitao.

Al mu Kosjenka nikako ne dade mira, nego ga nagovara, da pođe s njome po zemlji.

— "Odvest ću te u krasan kraj, gdje je stara šuma, a uz šumu dva zlatna polja", — govori Kosjenka.

Dugo govoraše Kosjenka. Regoč pak ne bijaše još nikada ni s kime razgovarao te ne uzmogne odoljeti nagovaranju.

— "Pa hajdemo!" — reče on.

Obradovala se Kosjenka tomu veoma.

No sada je trebalo stvoriti zgodu, kako će Regoč Kosjenku nositi, jer u Regoča ničega ne bijaše.

Zato izvadi Kosjenka iz njedara malu vrećicu punu biserja. Bijaše joj taj biser dala njezina majka u oblacima prije negoli je pustila da ide na zemlju govoreći:

— "Ako ti bude što trebalo, samo odbaci jedan biserak, i ono će se stvoriti, što trebaš. Čuvaj taj biser, jer na svijetu ima toliko stvari, da ih sve više treba."

Izvadi dakle Kosjenka zrnce bisera i odbaci ga — a ono se pred njom stvori košić, upravo velik kao i Kosjenka, a na košiću petlja, upravo velika kao Regočevo uho.

Skoči Kosjenka u košić a Regoč podiže košić i objesi ga sebi na uho kao naušnicu.

Kad se Regoč nasmije, kada kihne ili kada podrma glavom, ljulja se Kosjenka kao na njihaljci, a ovo njoj bijaše vrlo milo za putovanje.

Htjede Regoč sada da pođe i zakoračio on već korak od deset sežanja. Ali ga Kosjenka ustavi pa ga još umoli:

— "Bismo li mi, Regoču, mogli proći pod zemljom, da ja vidim, što pod zemljom ima?"

— "Kako da ne bismo mogli!" — odgovori Regoč, koji mogaše šale probiti zemlju, ali mu ne bijaše još nikada palo na pamet, da gleda, što pod zemljom ima.

No Kosjenka željaše da upozna sav stvor božji — i tako se oni dogovoriše, da će pod zemljom putovati, dok ne stignu pod onu šumu, gdje bijahu ona zlatna polja. Tamo da će izaći.

Kad se bjehu tako dogovorili, počne Regoč da probija zemlju. Podigao Regoč svoju silnu nogu i udari prvi put po zemlji — a ono se potrese čitavi veliki grad Legen i povali se mnogo zidova. Podigne Regoč po drugi put nogu i udari o zemlju — a ono zadrhta cijela ravnica. Podigne Regoč po treći put nogu i udari o zemlju — a ono zadrhta pol svijeta, i prokine se zemlja pod Regočem, a Regoč sa Kosjenkom propadne pod zemlju.

Kad oni dolje, al pod zemljom sve prorovano: na sve strane putovi i stupovi i sam Bog bi znao, tko onuda toliko prolazi. I čuju se vode gdje šume i vjetrovi gdje pire.

Pođoše oni tako po jednome putu i donekle im bijaše svijetlo od one pukotine, kroz koju bijahu propali.