Voda će proširiti rupu, nasip će se provaliti, voda će udariti na dušmansko selo, potopit će ljude, žene, polja i groblje i izravnat će se voda nad njima, pak će biti more, gdje bijaše prije selo dušmansko. A naša su polja viša i selo na uzvisini, pak nam ništa biti neće.' Tako se dogovarahu, a onda zaista odoše i ponesoše veliki svrdao, te tajno u noći provrtaše nasip. A ja, baća moj", — dovrši Liljo, — "znam, da naša polja i selo naše nisu tako visoka, i znam, da će se voda i nad nama sklopiti, i bit će još noćas more, gdje bijahu naša dva sela. Radi toga sam ti tužan toliko."

Još oni tako u govoru, kad al se podigne strahovita vika i halabuka u ravnici.

— "Eto! Gotova je nesreća!" — kliknu Liljo.

Uspravi se Regoč, podiže Lilju i pogledaše po ravnici. Bila je žalost pogledati! Provalio se nasip, a tamna silna voda Zlovoda valjala se u dva rukava preko onih krasnih polja. Ide jedan rukav prema jednom selu, a drugi prema drugome. Potopila se stada, nestaje pod vodom zlatnih polja, valjaju se križevi sa grobova — a u oba sela vika i halabuka! Izašli u oba sela starješine na gumno sa talambasima, sa bubnjevima i sviralama, te biju i bubnjaju jedno selo drugome uz prkos, tako bijahu od zlobe poludjeli. A još veća bijaše halabuka, jer su uza to zavijali seoski psi, a plakale i naricale žene i djeca.

— "Baća moj", — viknu Liljo, "zašto nemam tvoje ruke, da ustavim onu vodu!"

Al uto se sakupe oko Regoča i Lilje čobani i čobanice sa Kosjenkom, uplašeni i smućeni onom strašnom vikom u ravnici.

Kad je Kosjenka čula, što se zbiva, reče ona, hitra i bistra kao mala vila:

— "Hajdemo, Regoču, ustavit ćeš vodu!"

— "Hajdemo, hajdemo!" — vikahu čobani obaju sela i obaju kotara, koji ne prestajahu jaukati i naricati. "Hajdemo, Regoču, ponesi i nas!"

Sagnu se Regoč, podiže na desnu ruku Lilju i Kosjenku (koja držaše svjetiljku svoju), a na lijevu ruku svu ostalu čobančad — i potrči Regoč korakom od deset sežanja po šumskom prosjeku dolje u ravnicu. Za njima nagnuše i ovce, blejući uplašeno. Tako oni stigoše u ravnicu.

Kroz maglu i sumrak trči tako Regoč sa djecom u naručju, a za njima poplašeno stado u divljem bijegu — trče prema nasipu. A njima u susret ide crna voda Zlovoda, mori i potapa sve na svojem putu. Strahovito je jaka ona voda. Hoće li biti jača od Regoča? Hoće li povaliti i Regoča? Hoće li pomoriti onu sitnu čobančad, hoće li poginuti krasna mala vila Kosjenka, lijepa kao zvijezda?

Tako trčeći preko livada, gdje još bijahu suhe, stiže Regoč sav bez daha začas do nasipa, gdje se bijaše provalila velika rupa i gdje voda grnjaše strašnom silom.

— "Ustavi je, ustavi, Regoču", cvile djeca.

Tamo u ravnici nedaleko nasipa bijaše malo brdašce nasuto.

— "Metni nas na ono brdašce", — viknu Kosjenka hitro.

Spusti Regoč Lilju i Kosjenku, čobane i čobanice na to brdašce, a oko njih stisnuše se ovce i janjići. Oko brdašca već se razlijevala voda.

Regoč pak zagazi silnim stupom u vodu, legne prema nasipu i svojim ogromnim prsima zatvori rupu u nasipu. Za čas voda stane, ali ona bijaše tako strahovito jaka, da joj ništa ne mogaše odoljeti. Upre se voda, nasrne Regoču o ramena, te ispod njega, iznad njega, oko njega, sa svih strana provali opet — i dalje se valjaše po ravnici. Raširio Regoč obje ruke, zgrće šakama zemlju; ali što god on zgrne, voda začas odnese.

Pa se voda po ravnici diže sve više i više — od polja, od sela, od blaga i od gumna ne vidi se ništa više. U oba sela samo krovovi i toranj crkveni vire iz vode.

I oko brdašca, gdje bijahu čobani i čobanice sa Liljom i Kosjenkom, dizaše se voda sve više i više. Plače i nariče jadna čobančad, koji za majkom, koji za bratom ili sestricom, a koji za kućom i baščicom, jer vide, da su oba sela propala i da nikomu nema spasa — a i k njima se eto voda diže.

Stisnuli se čobani sve više i više navrh brdašca, kupe se i stišću oko Lilje i Kosjenke, koji stoje jedno do drugoga usred djece.

Liljo stoji tih i blijed kao kamen, a Kosjenkine se oči sjaju, i ona podiže svjetiljku prema Regoču, da mu posao osvijetli. Kosjenkina koprena diže se i vije na noćnom vjetru i leprši povrh vode, kao da će sad na poletjeti mala vila i nestati iz ove grozote.

— "Kosjenko! Kosjenko! Nemoj otići! Nemoj nas ostaviti!" — nariču čobani, kojima se činilo, kao da je anđeo među njima, dok gledahu u Kosjenku.

— "Ne idem, ne idem nikuda!" — kliče Kosjenka, — al njezina koprena podjednako leprši, kao da će je sama ponijeti preko vodâ u oblake.

Uto se začuje vrisak. Bijaše se podigla voda, bijaše dohvatila rub na skutovima jedne čobanice i odvukla je, da je odnese. Al se u čas spusti Liljo, uhvati čobanicu i privuče je opet na brdašce.

— "Treba da se svežemo", — vikahu čobani, "da se svežemo jedan uz drugoga jer propadosmo."

— "Evo, braćo, evo!" — viknu Kosjenka, u koje bijaše vrlo milostivo srdašce. Hitro skinu Kosjenka sa ramena svoju vilinsku koprenu i pruži je čobanima. — Istrgaše koprenu na trakove, povezaše trakove u dugačku vrpcu i svezaše se čobani jedan uz drugoga oko Lilje i Kosjenke, a oko čobana opet propinjahu se jadne ovčice, kako se ne bi potopile.

Kosjenka pak bijaše sada u toj bijedi sirotica, kao i ostala čobančad. Svoj biser bijaše na igru potratila, a svoju vilinsku koprenu bijaše od dobrote srca poklonila i razderala — i sada ne mogaše ni poletjeti ni spasti se iz ove nevolje.

Ali Liljo bijaše zavolio Kosjenku više nego sve drugo na svijetu, pa kad im voda stade udarati već o noge, kliknu Liljo:

— "Ne boj se, Kosjenko! Čuvat ću te i držat ću te!" — te podiže Kosjenku na svoje ruke.

Jednom rukom se uhvatila Kosjenka Lilji oko vrata, a drugom rukom držala je visoko svjetiljku naprama Regoču.

A Regoč ležeći prsima u vodi, bori se i bori sveudilj s vodom. S lijeva i desna kraj Regočevih ramena strše srušeni krajevi nasipa, kao dva velika roga. Na Regoču brada raščupana, plašt razderan — ramena mu krvava. Al nikako Zlovode ustaviti ne može, nego ono more oko brdašca raste i raste, da potopi čobančad. — A bijaše već noći o ponoći.

Kad al ujedared sinu misao Kosjenki, i ona se kroz jauk i plač čobanâ oglasi smijehom i viknu Regoču:

— "Regoču, luda glavo, luda glavo! Što ne sjedneš među one rogove od nasipa! Što ne zatvoriš leđima vodu!"

Čobani i čobanice na čas umukoše od velikoga čuda, kako li se nitko ne bijaše tomu dosjetio!

— "Uhuhu!" — čulo se samo, kako se Regoč smije — a nije šala, kad se Regoč nasmije! Sve bućka i klokoće oko njega ono more, kako se Regoč trese od smijeha, što bijaše tako lud.

A onda ustane Regoč, okrene se i — eto ti ga na! — sjedne među one rogove!

Čuda li velikoga, Bože moj! Stade voda Zlovoda, kao da si stijenu navalio u nasip! Stade — ne može preko pleći Regoču, nego poče teći svojim koritom, kuda je i prije tekla — sve stružući uz leđa Regoču.