Hoće li biti jača od Regoča? Hoće li povaliti i Regoča? Hoće li pomoriti onu sitnu čobančad, hoće li poginuti krasna mala vila Kosjenka, lijepa kao zvijezda?

Tako trčeći preko livada, gdje još bijahu suhe, stiže Regoč sav bez daha začas do nasipa, gdje se bijaše provalila velika rupa i gdje voda grnjaše strašnom silom.

— "Ustavi je, ustavi, Regoču", cvile djeca.

Tamo u ravnici nedaleko nasipa bijaše malo brdašce nasuto.

— "Metni nas na ono brdašce", — viknu Kosjenka hitro.

Spusti Regoč Lilju i Kosjenku, čobane i čobanice na to brdašce, a oko njih stisnuše se ovce i janjići. Oko brdašca već se razlijevala voda.

Regoč pak zagazi silnim stupom u vodu, legne prema nasipu i svojim ogromnim prsima zatvori rupu u nasipu. Za čas voda stane, ali ona bijaše tako strahovito jaka, da joj ništa ne mogaše odoljeti. Upre se voda, nasrne Regoču o ramena, te ispod njega, iznad njega, oko njega, sa svih strana provali opet — i dalje se valjaše po ravnici. Raširio Regoč obje ruke, zgrće šakama zemlju; ali što god on zgrne, voda začas odnese.

Pa se voda po ravnici diže sve više i više — od polja, od sela, od blaga i od gumna ne vidi se ništa više. U oba sela samo krovovi i toranj crkveni vire iz vode.

I oko brdašca, gdje bijahu čobani i čobanice sa Liljom i Kosjenkom, dizaše se voda sve više i više. Plače i nariče jadna čobančad, koji za majkom, koji za bratom ili sestricom, a koji za kućom i baščicom, jer vide, da su oba sela propala i da nikomu nema spasa — a i k njima se eto voda diže.

Stisnuli se čobani sve više i više navrh brdašca, kupe se i stišću oko Lilje i Kosjenke, koji stoje jedno do drugoga usred djece.

Liljo stoji tih i blijed kao kamen, a Kosjenkine se oči sjaju, i ona podiže svjetiljku prema Regoču, da mu posao osvijetli. Kosjenkina koprena diže se i vije na noćnom vjetru i leprši povrh vode, kao da će sad na poletjeti mala vila i nestati iz ove grozote.

— "Kosjenko! Kosjenko! Nemoj otići! Nemoj nas ostaviti!" — nariču čobani, kojima se činilo, kao da je anđeo među njima, dok gledahu u Kosjenku.

— "Ne idem, ne idem nikuda!" — kliče Kosjenka, — al njezina koprena podjednako leprši, kao da će je sama ponijeti preko vodâ u oblake.

Uto se začuje vrisak. Bijaše se podigla voda, bijaše dohvatila rub na skutovima jedne čobanice i odvukla je, da je odnese. Al se u čas spusti Liljo, uhvati čobanicu i privuče je opet na brdašce.

— "Treba da se svežemo", — vikahu čobani, "da se svežemo jedan uz drugoga jer propadosmo."

— "Evo, braćo, evo!" — viknu Kosjenka, u koje bijaše vrlo milostivo srdašce. Hitro skinu Kosjenka sa ramena svoju vilinsku koprenu i pruži je čobanima. — Istrgaše koprenu na trakove, povezaše trakove u dugačku vrpcu i svezaše se čobani jedan uz drugoga oko Lilje i Kosjenke, a oko čobana opet propinjahu se jadne ovčice, kako se ne bi potopile.

Kosjenka pak bijaše sada u toj bijedi sirotica, kao i ostala čobančad. Svoj biser bijaše na igru potratila, a svoju vilinsku koprenu bijaše od dobrote srca poklonila i razderala — i sada ne mogaše ni poletjeti ni spasti se iz ove nevolje.

Ali Liljo bijaše zavolio Kosjenku više nego sve drugo na svijetu, pa kad im voda stade udarati već o noge, kliknu Liljo:

— "Ne boj se, Kosjenko! Čuvat ću te i držat ću te!" — te podiže Kosjenku na svoje ruke.

Jednom rukom se uhvatila Kosjenka Lilji oko vrata, a drugom rukom držala je visoko svjetiljku naprama Regoču.

A Regoč ležeći prsima u vodi, bori se i bori sveudilj s vodom. S lijeva i desna kraj Regočevih ramena strše srušeni krajevi nasipa, kao dva velika roga. Na Regoču brada raščupana, plašt razderan — ramena mu krvava. Al nikako Zlovode ustaviti ne može, nego ono more oko brdašca raste i raste, da potopi čobančad. — A bijaše već noći o ponoći.

Kad al ujedared sinu misao Kosjenki, i ona se kroz jauk i plač čobanâ oglasi smijehom i viknu Regoču:

— "Regoču, luda glavo, luda glavo! Što ne sjedneš među one rogove od nasipa! Što ne zatvoriš leđima vodu!"

Čobani i čobanice na čas umukoše od velikoga čuda, kako li se nitko ne bijaše tomu dosjetio!

— "Uhuhu!" — čulo se samo, kako se Regoč smije — a nije šala, kad se Regoč nasmije! Sve bućka i klokoće oko njega ono more, kako se Regoč trese od smijeha, što bijaše tako lud.

A onda ustane Regoč, okrene se i — eto ti ga na! — sjedne među one rogove!

Čuda li velikoga, Bože moj! Stade voda Zlovoda, kao da si stijenu navalio u nasip! Stade — ne može preko pleći Regoču, nego poče teći svojim koritom, kuda je i prije tekla — sve stružući uz leđa Regoču. Ele, Bože, čuda i spasenja!

Spaseni bijahu sada čobani i čobanice od najgore nevolje, a Regoč, lijepo sjedeći, dohvaćao rukama zemlje i zatrpavao sve polagano ispod sebe i ukraj sebe nasip. — Počeo on noći o ponoći, a kad stala zora svanjivati, bio je posao gotov. Upravo sunce sinulo, kad je Regoč ustao sa nasipa od gotova posla, da pročisti bradu, u koju se bijaše nahvatalo mulja i granja i sitnih ribica.

Ali još ne bijaše došao kraj nevolji one jadne čobančadi, jer kuda će i komu će oni poći? Stoje čobani navrh brdašca. Sve oko njih ono pusto more. Od obaju sela viri samo još po koji krović, a u selima nitko živ ne osta. Još bi se seljani i spasli, da su bježali pred vodom na svoje tavane. Ali u oba sela bijahu svi seljani izašli na gumna sa sviralama i talambasima, da se raduju i da gledaju jedno selo u propast drugoga. Pa kada već i jednima i drugima bijaše voda do pojasa, oni još udarahu u talambase, a kad im bila voda i do grla, oni još puhahu u sviralice od zloradosti. I tako se potopiše svi do jednoga, sa talambasima i sa sviralicama, a bijaše to pravedna kazan Božja za zlobu njihovu.

Al eto jadna čobančad ostade sada bez ikoga živoga, da je hrani i brani, i osta bez kuće i kućišta.

— "Nismo vrepci, da na krovu živimo", — rekoše tužno čobani, gledajući, kako samo krovovi od sela vire iz mora, "a nismo ni lisice, da u planini po dupljima živimo. Da nam je kako osloboditi naša sela od ove vode, još bi se dalo živjeti — al ovako najbolje da skočimo u vodu sa našim stadom, pak da se i mi potopimo, kad eto nemamo ni kuda ni kamo da se sklonimo."

To bijaše vrlo tužno, i samome Regoču vrlo se nažao dalo — ali tomu zlu ne mogaše nikako doskočiti, te govoraše, gledajući ono more: — "Ovoliku vodu ni izgrabiti ni posrkati ne mogu, da vam oslobodim sela. Što ću vam, ele, djeco moja?"

Ali se uto javi Liljo, najmudrije dijete onih kotara:

— "Regoču, baća moj, ako ne možeš ti da posrčeš ovoliku vodu, zemlja će ju posrkati, zemlja! Probij rupu u zemlju, propusti ovo more u zemlju."

Bože moj, kolika je mudrost u djeteta, koje nije veće nego prst Regočev!

Zaista udari Regoč o zemlju, probije rupu, a zemlja, kao žedna aždaja, stane srkati, srkati, gutati i navlačiti u se ono silno more sa čitave ravnice. Ne potraja dugo i posrka zemlja svu vodu i ukazaše se opet sela, polja i livade, povaljane i zamuljane, ali svako na svom mjestu.

Obradovaše se tužni čobani i čobanice, ali najradosnija od svih bijaše Kosjenka. Pljesnu ona u ručice i povika:

— "Alaj, divote li, kad se ova polja opet pozlate i livade zazelene!"

Ali nato opet oboriše glavu čobani i čobanice, a Liljo reče:

— "A tko će nas uputiti, kako da posijemo polja i oremo njive, kad nam nitko stariji ne osta?"

I zaista na daleko i široko ne bijaše nikoga starijega nego samo ova hrpa jadne djece u ovoj povaljanoj ravnici, a s njima Regoč, koji bijaše toliko golem, nespretan i neuputan, da nije mogao ni glavom zaviriti pod njihove krovove, niti se što razumio u njihova polja i plugove.

Snuždiše se iznova svi, a ponajviše Regoč, koji bijaše toliko zavolio prekrasnu Kosjenku — a sada eto ne mogaše ni njoj ni čobančadi da bude od kakove koristi.

A što je bilo najgore: zaželio se Regoč silno svoga pustoga Legena! Bijaše se on ove noći nagutao mulja za hiljadu godina i nagledao strahota i suviše.