Samo joj je žao, što je rastavljena od brata jedinoga i sve misli: "Zašto nije orao i Jaglenca ponio!"

Tako oni doletješe nad Kitež-planinu, i tuj odmah ugleda Rutvica, što još nikada ne bijaše vidjela ni ona ni drugi stanovnici doline, jer se svaki uklanjao strašnoj planini — a tko bi jednom u nju zalutao, taj se više nije vraćao. Vidi dakle Rutvica: na jednoj se stijeni sastalo sedam vila Zatočnica, što su u Kitež-planini dvorile Zmaja Ognjenoga. Zovu se Zatočnice, jer su se zavjerile, da će se, kao posljednje od vilinskog plemena, osvetiti ljudskome rodu.

Gledaju Zatočnice: nosi orao djevojčicu. A bijahu se dogovorile vile i orlovi, da će svaki svoj plijen donijeti na onu stijenu i tamo na stijeni održati sud, što će učiniti sa plijenom i kome će pripasti. Zato se ona stijena zvala "Razdijeli".

Dozivaju dakle vile orla:

— "More! Brate! Klikune! Spuštaj se na Razdijele."

Nego na svu sreću: kakovi drugovi, onakav dogovor!

Orlu Klikunu dopala se Rutvica, pak se on ne drži ugovora i neće da se spusti na Razdijele, nego nosi Rutvicu u svoje gnijezdo orlićima za igračku.

Ali je trebalo preletjeti preko vrha planine, jer gnijezdo bijaše s onu stranu planine.

Navrh planine pak bijaše jezerce, nasred jezera otok, a na otoku stara crkvica. Oko jezera bijaše livadica, a oko livadice brazda, davno izorana. Preko ove brazde nisu iz planine smjeli doći ni Zmaj ni vile ni nikakove strahote. Tu je oko jezera cvalo i mirisalo cvijeće, tu se zaklonile grlice i slavuji i sve umilno biće iz planine.

Ne bijaše ni magle ni oblaka nad svetim oboranim jezerom, nego se uvijek sunašce sa mjesecom mijenjalo.

Kad je Klikun doletio sa Rutvicom nad jezerce, opazi Rutvica crkvicu. A kad ona vidi crkvicu, sjeti se majke svoje, a kad se sjeti majke svoje, uhvati se za srdašce, a kad se uhvati za srdašce, raskopča se majčin darak, zlatni pojas, na Rutvici.

Raskopča se pojas, ispadne Rutvica orlu iz panča ravno u jezerce, a za njom pade njezin pojas. Dohvati Rutvica pojas i prijeđe sve po šašu i lopuču, po vodenoj travi i rogozu na otok. I tu sjedne ona na kamen pred crkvicom. A Klikun kao bijesan vihor odleti dalje, jer ne smije na sveto jezero.

Spasena je sada Rutvica, jer preko brazde nijedno zlo ne može k njoj. Ali koja hasna, kad je sama sirotica mala navrh strašne Kitež-planine, i nitko ne može k njoj, ni ona ne može nikuda.

 

 

 

IV.

 

Međutim su ljudi, koji su pokopali Milojku, opazili, da je orao odnio Rutvicu. U prvi čas zajaukaše svi, ali onda jedan od njih reče:

— "Bolje je, ljudi božji, da je orao odnio Rutvicu. Teško bi se u selu tko pobrinuo za dvoje djece. A za samoga Jaglenca lako će se tko u selu pobrinuti."

— "Da, da, bolje je tako", — prihvatiše odmah svi drugi. — "Za samoga Jaglenca lako ćemo se pobrinuti."

Postojaše još malo pred kolibicom, pogledaše prema onoj strani, gdje je u visini nestalo orla sa Rutvicom, a onda odoše opet u kuću, da piju i razgovaraju, svejednako govoreći:

— "Svaki će od nas rado uzeti Jaglenca."

Ovako su govorili, ali se nitko od njih nije ni toliko obazreo na Jaglenca, da bi ga ponudio čašicom vode, premda bijaše velika vrućina. Jaglenac pak bijaše žedan i uđe u sobu, te htjede umoliti vode. Ali bijaše on tako malen, da nitko od onih ljudi nije razumio njegova govora. Jaglenac je hotio, da mu netko dohvati njegovu drvenu čašicu, al nitko od onih ljudi nije ni znao, da ima za gredom Jaglenčeva drvena čašica.

Kad je ovo sve vidio Jaglenac, obazre se on časak po sobi, a onda osjeti dijete: nije ovo sve ništa, ostao sam ja sam na svijetu. — Zato se on nagne nad krčag, što je stajao na zemlji, nasrče se, koliko se dalo, vodice i ode da traži svoju sestricu Rutvicu.

Izašav iz kuće pođe putem za suncem, kuda je vidio da je orao odnio Rutvicu.

 

 

 

V.

 

Sunce je išlo do Kitež-planine, i tako Jaglenac, gledajući uvijek na sunce, dođe doskora do Kitež-planine. Nije bilo nikoga sa Jaglencem, da mu kaže: "Ne idi, dijete, u planinu! Planina je puna strahota", i zato on, ludo dijete, ide i počne se verati u planinu.

Ali Jaglencu i onako nije ništa strašno. Njegova ga majka očuvala kao cvijetak pred oltarom, tako da mu se još nikada ni najmanje zlo ne bijaše dogodilo: niti ga strnak ubo, niti ga zla riječ uplašila.

Zato u Jaglenčevo srce ne mogaše doći strah, makar što vidjele oči njegove ili čule uši njegove.

Već se dakle Jaglenac poverao dobrano u planinu i došao do prvih stijena i klisura.

A tamo pod Razdijelima sastale se vile Zatočnice i sve još vijećaju, kako li ih je Klikun prevario. Al uto one opaze: ide dijete prema njima, vere se u planinu! Raduju se Zatočnice: laka li posla sa ovako malenim djetetom!

Kad se Jaglenac približio, izađoše Zatočnice pred njega. Oko njega hitro kolo učiniše. Začudio se Jaglenac, gdje su tolike gospođe pred njega išetale, a još na svakoj dva velika krila. Jedna od Zatočnica pristupi k djetetu, da ga za ruku uhvati.

Ali je u Jaglenca križić na vratu. Kad je Zatočnica ugledala križić, zacvili i odskoči od Jaglenca, jer ne smije vila radi križića da ga dira.

Ali neće Zatočnice da tako lako dijete puste. Okupe se oko njega u široko kolo te vijećaju tihano, što će s njime.

Al je u Jaglenca spokojno srdašce: Zatočnice vijećaju i tako crne misli snuju, da im od njih crne šumske ose oko glave zuje, a Jaglenac dotle gleda u njih i ništa zla od toga ne može da pomisli, a kamoli da se uplaši! Nego mu se dopala krila jedne Zatočnice, što onako domahuju, i on pođe k njoj, da ju iz bližega vidi.

— "Ej, ovo je dobro", — pomisli Zatočnica. — "Dirati ga ne smijem, ali ću ga namamiti u vučju rupu."

Tamo bijaše naime rupa, granjem pokrivena, da se ne mogaše opaziti, a dolje u rupi stršili strašni kolci i bodovi.