Od rane zore do poznoga mraka konja jaše gorom i planinom, kako bi mu srcu odlanulo.

Tako i ovoga dana odjašio do one daleke gore crne, svu goru prošao, te se tužan kući vraća. Jaše župan stazom niz planinu, kad al vidi: tamo na panju stoji stvorak, sitan kao cvrčak. Lakte podbočio a glavicu nakrenuo. Kad župan do njega, a maljutak će:

— "Zdravlja ti želim, svijetli župane!"

— "Hvala, kepčiću!" odvraća župan i čudi se, gdje ga onolišni stvorak tako bodro pozdravlja.

— "Da nisi nešto tužan?" pita Toporko i prišćuri očice.

— "A što je tebi do toga?" sve se više čudi župan kepčiću.

— "Rad sam da ti pomognem. Dat ćeš mi za plaću pol vreće lješnjaka."

— "Dao bih ti i pola županije", — odvraća župan i uzdiše teško, gdje mu nitko pomoći ne može.

— "Vrzi me na konja pred sebe. Za jednim smo putem. Nego da si malo konja potjerao, jer mi je bolnome glava u torbi." — Dignu župan Jurina Toporka na sedlo i potjera konja put grada svoga. Putem Toporko županu govorio:

— "Ti ništa ne pitaj nego sutra o podnevu naredi, neka se skupi sva tvoja čeljad pod lipom na zbornomu mjestu i da ni jedan od njih ne usfali. Još zapovjedi, da ti dođu svi bez oružja, samo sjekire da ponesu, al neka su sjekire bez toporišta. Ja ću ti na zbor doći i koje ti toporište od mene bude, na ono ti pokušaj svačiju sjekiru. Nađe li se koji od dvorjana, te moje toporište na njegovu sjekiru pridjelano bude, i ako je taj dvorjanin još i sakat na lijevi palac, onda znaj: on je zlotvor tvojih župančića. I da ga glave lišiš, ako hoćeš, da ti se sinovi vrate."

Ne vjeruje se pravo županu, gdje ga maljutak uči, što mu je učiniti, no koga nećeš poslušati, kad si u nevolji, kojoj lijeka ne znaš? Obeća on dakle Toporku, da će onako učiniti.

Tako oni do dvora stigoše. Kad u dvoru sjašiše, zapovjedi župan svome ubrusaru, da Toporku dade pola vreće lješnjaka iz vrta županova, a Toporko još umoli, da povežu vreću i da na nju udare pečat županov. Kad ubrusar to učinio, reče Toporko županu:

— "Još dopusti, svijetli župane, da na ovome pečatu odjašim u goru."

Nasmija se župan. On to od maljutka za šalu primio, pa mu dozvolu izdao, da na pečatu jaše. Zahvali Toporko, naprti onu vreću na leđa i ode iz grada, te do kolibe drvodjele.

Lijepa večer, a baka pošla poljem kroz lan, da vidi nije li mu suša nahudila. Spazi Toporko baku, ostavi vreću na kraj sloga, prišulja se kroz lan do bake, a kako se baka sagnula da bolje prigleda lan, šapnu Toporko iz sloga, ko da cvrčak gudi:

— "Šuti, bako, nikom ništa ne kazuj, nego sutra prije nego svane, dođi mi na rudinu i ponesi onu šubaricu, koja je pravo moja. Tamo na rudini ima klen, koji je najviši. Na njega se popni, bako, što više možeš, ako sam ti drag! Vidjet ćeš mene, gdje dolazim na pramku magle, a sa mnom druga devetorica na devet oblačića! Kad doplovimo, pa kad budemo na vjetru uz klen prolazili, ti brzo pruži meni moju šubaricu. Kad se ja za nju uhvatim, ti je, bako, ne puštaj, već potegni, što ti snaga daje."

U bake od radosti srce zaigralo. Čuje i pozna sitno grlo svojega Lutonjice, gdje joj govori iz lana. Al kad se sagnula, da ga vidi, a ono nigdje nikoga, samo jedna hitra pruga preko lana bježi — ono ti vršike lana dršću, kuda se Toporko slogom šulja. Odma baka pogodi što je, i više ne traži Toporka.

Ništa baka ne dvoumila, povjerovala svom prkonjici, ostavila lan, neka se sušom sam opravlja, kako zna, a ona pohita kući, da nađe šubaricu, neka joj je sutradan pri ruci.

A Toporko krišom, sve kroz lan ko prepelica, na kraj slogâ stigao, opet uprtio svoju vreću i pošao do županove konjušnice.

— "Evo, udario župan pečat svoj na vreću i zapovjedio, da mi dadeš konja najbržega, kako bi još noćas vreću odnio, kuda mi je župan naredio", reče Toporko konjušaru.

A što ne možeš sa pečatom župana?! Vidi konjušar znamen svoga gospodara, povjeruje kepcu i izvede mu konja. Još maloga na sedlo posadi i vreću mu dodade, te ošine konja, nek je brži. A Toporko, kako s konjem poletio i njemu se u grivu uhvatio, tako leti ko perce na vjetru put one gore crne. I putem sve konja podstrekuje: boji se jadan, neće li prikasniti.

Mjesec da će izaći, a Toporko podno gore. Skoči on s konja, topnu ga nožicom, nek ide, kuda ga volja, a Toporko pohita stazom na planinu. Tamo u ljeski kuzoliće našao, zapunio ih županovim lješnjacima, bacio onu vreću, te upravo kad mjesec na ponikvu, eto i Lutonjice Toporka.

— "Dobar veče, djede! Eto lješnjaka, kakovih ne pamtiš!"

Djedu Neumijki odmah zazubice — a kad ugledao onakove lješnjake, ne može da čeka do jutra, da ih okusi, nego reče djeci:

— "Ajde, đaci, neka i mi jednoć večeramo, neka znate kojega ste dana prvu mudrost naučili."

Posjedoše dakle krugom nad ponikvom, da blaguju. Ali Toporko župančiće naučio:

— "Vi hrskajte, ali jesti nemojte, kako bismo sutra gladni zoru prevarili." — Uze djed svojih šest kuzola u krilo, a đaci posjedaše sve po dvoje uz jedan kuzolić, te kad ih stade hrskanje, sve se vjeverice na gnijezdu podignule. Podignule se pa izvele mlade svoje na najtanje bukove hvoje, da gledaju s njima, tko to onako slatko hrusta nasred noći i na mjesečini?

Još đaci po dvoje ne dospjeli ni do polak svoga kuzolića, a djed Neumijka već svojih šest smirio — takovi su brajne u tog djeda zubi.

Slatko se djed najeo, lijepo se nasmijao i Toporku rekao:

— "Valjaš, momče, Lutonjica Toporko! Od kada me teče, ovakovih lješnjaka u gori nalazio nisam!"

 

 

 

VII.

 

Prevarili lješnjaci djeda.