A kako ona županija vele prostrana bijaše, tako je podijeliše među se na osam županija, a najjačega među sobom izabrali, te ga zakraljili. I vladao kralj sa braćom županima složno i blagoslovno onim županijama, te se i sad još spominje ono doba.

A Toporko i baka vrvili širom kraljevstva. Svuda peča i svuda šubarica, i bez svega bi lakše moglo biti ono kraljevstvo, nego li bez njih dvoje.

Sunce djever i Neva Nevičica

Tako bili mlinar i mlinarica, a oboje bili tvrda i krivična srca. Kad bi careve sluge donijele žito, da se samelje, mlinar samelje žito, ništa ne uzme za platu i još pošalje caru milošte, samo da se umili silnom caru i njegovoj kćeri, oholoj carevni. Kad pak dođe sirotinja, da samelje žito, mlinar uzima od dvije mjerice jednu sebi za platu i drugačije neće da melje.

Tako jednog dana, a bilo to ravno o Koledama i ciča zima, dođe do mlina neka baka, a na baki krpe i dronjci. Stajao mlin u gaju na potoku, i nitko nije mogao znati, odakle je baka došla.

Ono pak ne bijaše baka, kao što jesu bake, već ono bijaše Mokoš. A Mokoš znala je u svašta da se pretvori: i u pticu i u zmiju i u baku i u djevojku. I još mogaše Mokoš svašta načiniti: i zla i dobra. Al jao si ga onomu, koji joj se zamjeri, jer bijaše vrlo pakosna. Stanovala Mokoš u glibu nakraj močvarâ, gdje je jeseni sunce sjedalo. Kod nje bi Sunce sve zime noćivalo, a Mokoš znala i ljute trave i krepke pregovore, te bajlila i tetošila nejako Sunašce, dok se ne bi o Koledama pomladilo i nanovo prosinulo.

"Dobar vam dan", nazove dakle baka Mokoš mlinaru i mlinarici, "i da mi sameljete ovu torbu žita."

Stavi baka torbu na tle, a mlinar će:

— "Samljet ću: polak torbe tebi za pogaču, a polak meni za naplatu."

— "Nemoj tako, sinko! Pofalit će mi za pogaču kolednicu, jer eto u mene šest sinova, a sedmo unuče Sunce danas mi se rodilo."

— "Idi ne bulazni, stara budalo", otrese se mlinar. "Baš i naličiš, da budeš Sunčeva baka!"

Pa amo tamo, al mlinar ne htjede nikako da melje bez pô torbe, a baka uprti opet svoju torbu i ode stazom, kuda bijaše i došla.

Bila pak u mlinara kćerka, krasna djevojčica, a zvali je Neva Nevičica. Čim se bijaše ona rodila, okupale ju vile u omaji, te se od nje svako zlo odmahivalo kao voda od mlina. I još joj narekoše vile, da će joj u svatovima biti Sunce djeverom; ele, ona Sunčeva nevjestica. Zato je i nazvali: Neva Nevičica, a bila ona prekrasna i uvijek nasmijana kao vedar dan.

Ražalilo se Nevi Nevičici, kad je mlinar onako otpravio baku. Ode ona, dočeka baku u gaju i reče:

— "Vrati se, bako, sutra, kad budem sama. Samljet ću ti žito bez plate."

Sutradan mlinar i mlinarica odoše u šumu, da usijeku badnjak za ognjište, a Neva Nevičica osta sama. Ne potraja dugo, eto bake sa torbom.

— "Dobra ti kob, djevičice", reče baka.

— "I tebi dobra bila", odvrati Neva Nevičica. "Čekaj, bako, da otvorimo mlin."

Bijaše ono maleni mlin žličar, hvatao vodu u četiri prekrštene žlice te se okretao kao vreteno. Mlinar bijaše pak zapeo mlin, te Neva Nevičica morade do koljena u leden potok, dok otpusti zavor.

Zaklepeće mlin, krenu se žrvnjevi, i samelje Neva Nevičica žito baki. Napuni joj torbu brašna i ništa ne uze za platu.

— "E hvala ti, djevičice", reče baka Mokoš, "bit ću ti na pomoći, kudgod budeš nogom prolazila, kad nisi čuvala nožice od ledene vodice, niti ruke od neplaćene muke. I još ću kazati momu unuku Suncu, tko ga ovo dariva pogačom." Onda uze baka brašno i ode.

Od tog dana ništa u mlinu bez Neve Nevičice biti ne mogaše. Dok se ona ne takne mlina, dotle ne hvataju žlice vodu; ako se ona ne nagledne u mûčnjak, u njemu nikad brašna. Ma koliko u njega padalo sa žrvnjeva, sve ko da u zemlju propada: mûčnjak prazan, dok ne zirne u njega Neva Nevičica. Pa tako i sa svime bilo, što se mlina držalo.

Trajalo to dosta dana, trajalo i potrajalo, al mlinar i mlinarica stali nenavidjeti kćerku i mrziti na nju. Više li se ona pašti i više li zarađuje, to mrkije oni na nju gledaju, gdje ona može sve pjevajući, a oni ne mogu ni zube lomeći.

Bilo tako jednog jutra, u Krijesnim danima, kad Sunce, silno i žarko, prolazilo po pol neba kao žeženo zlato. Nije više Sunce u glibu noćivalo, niti ga Mokoš bajlila, nego Sunce vladalo svijetom, slušali ga i nebo i zemljica. Sjela dakle Neva Nevičica o Krijesu pred mlin te pomislila:

— "Da mi je otići odavle, kad im mrzovoljnima ne mogu da ugodim."

Istom ona tako pomislila, al se već pred njom stvorila ona baka, što bijaše Mokoš.

— "Ja ću ti pomoći, al valja da me u svemu poslušaš i pazi, da mi se ne zamjeriš", — reče baka. "Eno jutros išetala ohola carevna po livadi, izgubila ključeve od škrinjice i rušnice te sad ne može do krune ni do odore. Razglasila carevna: tko nađe ključeve, ako je momak, bit će mu carevna ljuba i vjerenica, ako li je djevojka, uzet će ju carevna za prvu dvoranicu.