U dobar čas mi pogače darivala, u bolji čas je k meni pogledala."

Čulo Sunce, kako se čas prije Mokoš okosnula na Nevu Nevičicu i kako joj pakosna ne htjede da pomogne, pa je sada Sunce gromko prokaralo. Od straha zanijemjela cijela banovina, od straha se spustile sjekire i kijače, a silno Sunce nad Mokoši grmjelo:

— "Ej dadiljo, srce nemilo! Kad bi pakost svijetu pravdu krojila, gurava bi pravda nastanula! Ako si me iz gliba odbajlila, u glibu si jadna i ostala. Nisi samnom nebom prošetala, nit si samnom s neba pogledala, da bi znala pravdu otkrojiti. Ej dadiljo, srce nemilo! Zar će o Krijesu silno Sunce zaboraviti, tko ga slabašna o Koledama darivao? Il' će djever Sunce zamjeriti nevjesti, što ostavi caru dvore, a carevni dvoranstvo, te privoli po srcu junaku? — Propadaj u zemlju, crna dadiljo, ti u zemlju, a ja sa nebesa, da pomognemo čestitog junaka i njegovu krasnu djevičicu."

Sluša i nebo i zemlja Sunce, kako ga ne bi poslušala crna vrana, što bijaše Mokoš! Odmah Mokoš u zemlju propala, da učini po zapovijedi Suncu.

A Sunce, koliko bilo žarko po sebi, toliko se još više osililo. Udri Sunce odozgora, ražarilo pustu banovinu, razgrijalo i nebo i zemlju; gvozdenu bi planinu usijalo!

Razbijelješe se šljemovi na nesmiljenoj vojsci, usijaše se oni teški oklopi, ražariše se koplja i sjekire. Uhvatila omara ljutu carevnu, uhvatila omara strijelce nebrojene, gdje im gori mozak pod šljemovima, a prsa im sopću od žege pod oklopom. Koga krov ne čuva, taj živ ne ostaje. Omara vojsku k zemlji oborila. Jedan drugomu preko pasa pada; ovaj onog pobratima zove — još ne zovnu a već se oborio.

Mori tako Sunce vojsku nesmiljenu, a Mokoš pod vojskom Suncu pomagala i duboke glibe otvorila. Gdje kojega Sunce oborilo, tu se pod njim i glib otvorio: u glib pada a glib se zatvara; gdje stajao, tu mu grob nastao.

Propada tako vojak za vojakom, tako strijelac za strijelcem, tako carevna, tako oružje bojno i sjekire i kijače. Strahota je pogledati onoliku vojsku, gdje joj sunce sa nebesa sudi: Sunce sudi, a zemlja pokapa! — Kratko doba, jedan ili dva časa, i nestade ona silna vojska, a u banovini nigdje žive duše. Samo koji bili pod krovom doma čađavoga, oni živi ostali.

Opet leži tiha pusta banovina Oleha bana, a na prozor izvirila radosna djevičica, Neva Nevičica, da vidi, e da li se djever ublažio, što je pakost po svijetu pomorio!

*

Brzo preboljeli rane junaci, jer im dobra sreća poslužila, još brže preboljela sirotinja, jer je sirotinju bijeda naučila. A Oleh ban ni bolovati ne može kraj onakve Neve Nevičice. — Nego u zoru odaslaše tanku lastavicu sa pozdravljem k Suncu. Vratila se do mraka lastavica, donijela od Sunca ozdravlje i da za sutra narede svatove, jer će im djever u svatove doći.

Tako naredili, tako uzvali, a što ono bijahu svatovi i što se pjevalo po pustoj banovini, toga više nema za sto godina ni u devet carevina.

Jagor

I.

Bilo dijete po imenu Jagor, te ostalo nejako iza majke, uz maćehu zlu i pakosnu. Nemilosna maćeha, kao zla godina, bije dijete i hladom i gladom — a oca zatravila svakojakim travama, te i on za sina ne mari.

Trpio Jagor donekle, trpio al' djetetu onako malenu jednoga se dana srdašce prepunilo tuge. Ode siromašak u pojatu, legne licem u slamu i zaplače gorko. "Što ću i kuda ću jadan?" Uto čuje, kako se nešto kroz slamu šulja, kano da je miš. Prišlo mu do uha i šapnulo: "Ne plači, dijete Jagore. Ne staraj se ni za što. Ima nas troje ovdje, mi ćemo tebi valjati!"

Dignu Jagor glavu, ogleda se po pojati. Al' u pojati, kao i dosada, uz jasle svezana samo kravica bušakinja i riđa kozica, koje mati Jagorova bješe othranila i milovala. I više nikoga nema.

— "Jesi li mi ti to govorila?" upita Jagor bušicu.

— "Nisam", odvrati ona.

— "A jesi li ti?" upita riđu kozicu.

— "Nisam ni ja", odvrati koza.

— "A da tko je i zašto kaže, da vas ima troje, kad ste vas dvije same ovdje?"

— "Ono ti Bagan reče, — on je uz nas dvije treći u pojati, a stariji je od nas", — odgovori bušica.

— "A kuda ode?" upita Jagor.

— "Eno ga u snopu pšenice."

— "A gdje mu je ovdje u pojati snop pšenice?" upita opet Jagor.

— "Eno snop pšenice u desnome uglu pojate, upleten je u pleter pod mazom", — odvrati kravica.

— "A otkada je tamo?" začudi se dijete.

— "Od pedeset godina."

— "A tko ga je tamo vrgao?"

— "Djed tvoj, kad je ovu pojatu pleo i dizao", — reče bušica.

— "A zašto je upleo snop pšenice u pleter?"

— "Da primami Bagana. I kako se Bagan onda tamo namjestio, tako vam do danas čuva blago u pojati, i sve dobro u hlijevu i kolibi, i što god biva, bez njega ne biva na vašemu dobru."

Kad bušica ovo ispripovijeda, ogleda se Jagor po pojati i budne mu nekuda drago na srcu i zbog djeda i zbog Bagana i zbog snopa pšenice u pleteru.

A bušica još reče:

— "Ako ćeš mene poslušati, ti sadjelaj jaslice; neka nisu veće nego pedalj u širinu, a palac u visinu. Namjesti ih, neka nitko ne zna, pod naše jasle. Pa kad budeš večerom nama krmu polagao, ti baci i Baganu rukovet krme u jaslice, a kad budeš nama steljio, i njemu nastelji. Tako radi i ne boj se ničega."

Poslušao Jagor bušicu, izdjelao i namjestio jaslice, polagao Baganu krmu i steljio mu ležaj. Od toga dana djetetu u pojati bila hrana i obrana. Tamo noćivao, onamo se zaklanjao. A kravica, kozica i Bagan, kako obrekli, onako i držali.