Reče Bagan kravici i kozici:

— "Hajdete, nema druge."

Promisli kravica i reče:

— "Kuda znamo same? Ajde s nama, Bagane. Mudriji si od nas."

— "A tko će malome čuvati ovo dobro njegovo? Moje je, da ostanem, a vaše da idete", — odredi Bagan.

Odriješi Bagan gužvu, kojom bijaše bušica svezana za jasle. Onda uhvati konopac, da odriješi i kozicu. A ona reče: "Odriješi konop od jasala, al ga ostavi meni oko rogova. Može nam trebati."

Učini Bagan tako i namota konop kozici oko rogova — pa onda otvori vrata od pojate, a bušica i kozica izađoše u noć, da traže Jagora. Bagan pako osta, da čuva dobro njegovo.

Ne znaju bušica i kozica, ni kuda će, ni kojim će putem, samo ih Bagan uputio, da idu u krš i da traže dijete, gdje je krš najviši i najstrašniji.

Jedan dan išle i prolazile samim livadama, a vode u kladencima, koliko hoćeš. Slatko se napasla kravica i napila se čiste vodice. Drugi dan išle, prolazile sav dan kroz gustu šikaru i naišle na potok. Slatko se nabrstila kozica i napila se čiste vodice. Treći dan išle i zašle već u brdo, u parloge. Paša slaba, a vode samo u jednoj kaljuži. Četvrti dan sama smreka i borovica, vode ni kapi, krš sve goliji i sve strmiji, a bušicu snaga izdaje. Kad već posve iznemogla, snuždi se i reče:

— "Drugo, ja ne mogu dalje, a gle, gdje je još visoko nad nama vrh."

— "Lezi ovdje pod smreku i čekaj", — odvrati koza. "Da se obje lomimo na ovu visinu, ponestalo bi nam objema mlijeka, pa ne bismo imale čime da maloga napojimo. Idem ja, da ga izbavim, a ti ćeš ga napojiti."

Osta bušica pod borovicom, a kozica ode dalje. Penje se ona, penje — kamen sve goliji i sve strmiji, pusta i strašna visina, kano da je u nebo uperila. Iskrvarila kozica noge, ali stigla pod gvozdenu zagradu. Vidi kozica, da je ono kotlina liticama i gvozdenim pločama opasana, a nad kotlinom razbijeljelo se i nebo i zrak od vrućine.

— "Goreg mjesta u kršu nema, tu će i biti siroče", — reče kozica i povere se još na liticu, gdje se litica sastala sa gvozdenom pločom i pogleda preko ploče.

Ploča visoka za dva čovjeka, glatka kano staklo, vruća kao pakao. Pod njom u kotlini spava dijete; preteščala mu pečal za ovo četiri dana, pružilo se po kamenu i zaspalo.

Zovnu kozica dijete, a dijete ne čuje. Samo one goleme ovce digle svoje strašne glave. Al' što znadu, grdosije nedotupave, nego opet sagnule glave, pa pasu ono bakreno lišće, što prska plamenom oko njihovih crvenih glava. A kozica nogom odmrvila kamečak; pao kamečak kraj djeteta i probudio ga.

Otvori Jagor oči i ugleda nad sobom riđu bradicu i dva vita roga i još dva oka, da su dva anđela božja, ne bi mu milija bila. Skoči dijete, digne ruke i reče:

— "Izbavi me, rano moja."

Kad on tako reče i kad kozica ču glas djeteta, ona više i ne zna, da su joj nožice bolne i izderane, samo da je njojzi doći do djeteta, il djetetu do nje.

Uhvatila se ona prednjim nožicama za zagradu i stresla glavom. Onaj se konopac odvije sa rogova i padne kraj konopa upravo Jagoru u ruke, a drugi krajac svezan kozici o rogove. Prihvati se Jagor za konop i stane se po njemu verati sve više i više, dok srećan rukama ne obuhvatio kozicu oko vrata. A kozica predigne dijete preko zagrade, izbavi ga iz paklene kotline i legne izmorena s njime na kamen, da odahne.

A dijete, kako kozicu teško dočekalo, tako ne otpušta ruku sa njezina vrata. Tako za dugo ležali jedno uz drugo, sami k'o dva mravka na onoj strašnoj i golemoj visini.

— "Hajdemo, dušo Jagore", — reče onda kozica.

— "Ne mogu, kozice. Izgorjeh od žeđe. Napoji me mlijekom."

— "Nema mlijeka u mene — presahnulo. Hajdemo do kravice."

Pođoše gladni, žedni i razbijeni niz strmu vrlet.