Vatroslava Brlića, odvjetnika, kasnije zastupnika u Saboru, i seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod). Obitelj Brlić jedna je od najuglednijih u tom gradu, kroz više generacija njeni pripadnici bave se književnošću i kulturom, a u kući imaju jednu od najvećih knjižnica u tom dijelu zemlje. Ivana se družila s velikanima nacionalnog preporoda kao što su Josip Juraj Strossmayer i Franjo Marković. Rodila šestero djece: kćeri Nadu (1893.), Zoru (1897.) i Zdenku (1899.), sina Ivana (1894.). Sinovi Vladimir (1895.) i Nikola (1902.) umrli su ubrzo nakon poroda. Kasnije, 1917. godine, rodila je i sedmo dijete, kćer Nevu.

Zaključivši da se "spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim", na neko vrijeme potpuno odustaje od pisanja i svojih književnih ambicija. Kad su joj djeca malo poodrasla i počela pokazivati interes za čitanje, vraća se pisanju te u prvom redu piše za njih. U vlastitoj nakladi 1902. godine objavljuje svoju prvu knjigu, Valjani i nevaljani, a 1905. godine svoju drugu knjigu Škola i praznici. 1912. godine objavljuje knjigu pjesama, za odrasle, pod naslovom Slike. Tu će knjigu u svojoj autobiografiji nazvati svojim "miljenčetom".

Godine 1913. izlazi joj dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Ta joj knjiga donosi spisateljsku slavu i pohvale književnih velikana kao što su Antun Gustav Matoš, Antun Branko Šimić i Dragutin Domjanić. Godine 1916. izlazi prvo izdanje zbirke bajki Priče iz davnine. To izdanje sadrži šest priča, a preostale dvije, "Lutonjica Toporko i devet župančića" i "Jagor" dodane su u trećem izdanju iz 1926. godine.

1929. godine objavljeno njeno zapaženo predavanje "Mir u duši", održano na Dan mira, 11. studenoga 1927. Taj se esej smatra njenim najuspjelijim nefikcionalnom djelom. Od 1935. živi u Zagrebu sa sestrom Aleksandrom Nestorov. 1937. je kao prva žena primljena u članstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kao dopisni član. Iste je godine objavila povijesni roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata.

Posthumno, godine 1943, objavljena joj je knjiga Basne i bajke, sa šaljivim i satiričnim basnama i nekoliko bajki ranije objavljenih u časopisima, novinama i pronađenim u rukopisnoj ostavštini.

Umrla je u Zagrebu 1938. godine. Pokopana je u arkadama groblja Mirogoj, u obiteljskoj grobnici.

"U književnosti nema pisaca za djecu i pisaca za odrasle, nego ima samo dvije vrste književnika: jedni su umjetnici, a drugi nisu." (Antun Barac, u predgovoru "Priča iz davnine", 1942).

  

 

* * *

 

Godine 1916.