Pokrio lice rukama te plače.

Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh.

Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka:

"Što je tebi, dijete moje?"

"Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio" — odvraća Potjeh.

Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi čedo svoje milovano.

Pogleda Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog čovjeka.

— "Umrijet će nam starac pred ovom strahotom", šaptahu oni jedan drugome.

Al se starac uto posve ispravio i već se od njih otputio, te se okrenu k njima i reče:

"Idite vi, djeco, vratite se na krčevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je suđeno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu."

Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup.

Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li ono djeda bunca, da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?

Al se već starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoračio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj radosti moja, gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti neće. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće.

Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri.

I vidi čuda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti dočikaju na dverima djeda Vjesta i unuka Potjeha.

Dočikaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode.

Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste zdravi.

Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se nađoše sami pred ovom strahotom.

— "Da siđemo, brate, na našu krčevinu" — šapnu Marun. I okrenuše se i sađoše. Smućeni od tolikoga čuda stigoše na krčevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naći.

VII.

Tako bilo i svršilo se.

Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio.

Ele, pravo se bijaše Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda.

Ovako pak sve izišlo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske.

Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh Potjehov i na njemu trećeg druga, koji još sveudilj revaše kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmakoše sva tri momka. — Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, neka hodaju vas život okresani na ruglo svakomu.

Ali isto na Bjesomaru osta najveća sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikud ne smije izaći, da ne susretne koje valjano čeljade.

Ništa dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan kožuh Potjehov. I neka mu je, jer Potjehu i onako ne treba kožuha u zlatnome dvoru Svarožićevu.

Ribar Palunko i njegova žena

I.

Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni život. Živio on sam na pustome morskome kraju i hvatao po vas dan ribe na koštanu udicu, jer se za mreže u onome kraju još nije znalo. A što možeš da uhvatiš na udicu!

— "Kakav li je ovo bijedni život?" — govorio Palunko sam sebi, — "što danas uhvatiš, to večeras pojedeš — i nikakove radosti nema za mene na ovome svijetu."

Bijaše pak dočuo Palunko, da imade po svijetu bogatih župana i gavana silnika, što žive u slasti i lasti, u zlatu i u raskoši. Uvrtio si dakle Palunko u glavu, kako bi i on jednom takovo bogatstvo vidio i u njem poživio. Zato se on zarekne, da će tri dana sjediti u svom čunu na morskoj pučini, a riba hvatati neće, ne bi li mu ovaj zavjet pomogao.

Tako Palunko sjedi tri dana i tri noći u svom čunu na morskoj pučini — tri dana sjedi, tri dana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad treći dan istom počelo svitati, al se iz mora izdigne srebrn čun, na njem zlatna vesla, a u čunu, kao kraljevna jasna, stoji blijeda Zora-djevojka.

— "Tri dana čuvao si život mojim ribicama, a sad reci, što želiš da ti dobro učinim?" — progovori Zora-djevojka.

— "Pomozi mi iz ove bijede i pustoga života. Eto po vas dan se prebijam uz ovaj pusti kraj. Što danas nahvatam, to večeras pojedem, te za mene nikakove radosti nema na ovome svijetu", — reče Palunko.

— "Idi kući, naći ćeš, što ti treba", — reče njemu Zora-djevojka. Kako rekla, tako propala sa srebrnim čunom u more.

Požurio Palunko na obalu pak do svoje kuće. Kad on do kuće, ali pred njega iziđe sirota djevojka, sva umorna od dalekoga hoda onamo iz zagorja. Reče djevojka: "Eno mi mati umrla, nikoga na svijetu nemam, uzmi me za ženu, Palunko."

Ne zna sada Palunko, što da uradi.