Da svisnem od jada!"

Ne reče ništa na ovo Zora-djevojka, nego upita Palunka:

— "Što si zaželio? Još ću ti jednom pomoći."

Al u Palunka samo jedna luda pamet, te kako si bijaše upiljio u glavu, da se nagleda i naužije bogatstva Kralja Morskoga, tako i ne zatraži, da mu se čedo vrati, niti da mu žena progovori, nego se moli Zori-djevojci:

— "Hajde mi, svijetla Zoro-djevice, pokaži put do Morskoga Kralja."

I opet ništa ne reče Zora-djevojka, nego lijepo uputi Palunka:

— "Kad o mladom mjesecu stane dan svitati, ti sjedni u čun, čekaj vjetra i otiđi vjetrom prema istoku. Odnijet će te vjetar do ostrva do Bujana, do kamena do Alatira. Tamo ću te dočekati i put ću ti do Morskoga Kralja pokazati."

Ode Palunko radostan kući.

Kad bilo o mladome mjesecu, al on ništa ženi ne govori nego rano zorom u čun sjeda, vjetra čeka i ode vjetrom prema istoku.

Nosi vjetar čun i nanese ga do mora neznanoga, do ostrva do Bujana. Pliva bujno ostrvo kao zeleni vrt. U njem bujna trava i tratina, u njem loza vinova, u njem mandula rascvjetana. Nasred ostrva dragi kamen, bijel gorući kamen Alatir. Pol kamena nad ostrvom žari, pola pod ostrvom u more svijetli. — Tuj na ostrvu na Bujanu, na kamenu na Alatiru, sjedi Zora-djevojka.

Lijepo Zora-djevojka Palunka dočekala, lijepo ga uputila. Pokazala mu, gdje do ostrva na moru pliva kolo mlinsko, a oko kola Morske Djevice igre igraju. Još ga lijepo naučila, kako će se kolu namoliti, da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga ne progutaju jazi morski.

Još mu reče Zora-djevojka:

— "Velikog ćeš se dobra i raskoši nauživati u Kralja Morskoga, al znaj: na zemlju ne možeš da se vratiš, jer su tri strahovite straže postavljene. Jedna valove diže, druga vjetar vije, a treća munje križa."

A Palunko radostan u čun sjeda i poveze se do kola mlinskoga, misleći u sebi:

— "Ne znaš, Zoro-djevice, što je bijeda na ovome svijetu. Neću se lje zemlje zaželjeti, gdje ostavljam pustu nevolju!"

On do kola mlinskoga, a oko kola Morske Djevice pustopašne igre igraju. U val rone, po moru se gone, kose im se po valu rasteple, srebrne im peraje trepere, a rumena im se usta smiju. I po kolu sjedaju i oko kola more zapjenjuju.

Doplovi čun do kola mlinskoga, a Palunko, kako ga Zora-djevica učila, tako učinio: dignuo veslo nad more, kako ga ne bi morski jazi progutali, te ovako mlinskom kolu progovorio:

— "Kolovrta navrta, ili do jaza mrtvoga, ili do Kralja Morskoga."

Kad Palunko ovo izrekao, šiknuše Morske Djevice kao srebrne ribice, okupiše se oko kola, uhvatiše se bijelim rukama za žbice te zavrtješe kolo — zavrtješe ga hitro, vrtoglavo.

Učini se vir u moru, učini se vir strahovit, vir dubok, utegnu vir Palunka, zakruži Palunkom kao tananom šibicom i spušta ga do silnih dvorova Kralja Morskoga.

Još Palunku u ušima šum morski i pustopašni smijeh Morskih Djevica, ali već se on našao na krasnome pijesku, na sitnome pijesku od suhoga zlata.

Oglednu se Palunko i kliknu:

"E, čuda mi divnoga, čitava poljana od zlatnoga pijeska!"

Ono samo misli Palunko, da je poljana, kolika je, ali ono bila velika dvorana Kralja Morskoga. Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi, nad dvoranom stoji more kao svod stakleni. Od kamena od Alatira plavo svijetlo kao plava mjesečina. Ovjesile se nad dvoranom grane od bisera, uzdigli se po dvorani stolovi od koralja.

A na kraju, na drugom kraju, svirale gdje svire i sitni praporci gdje biju, onamo u zlatnome pijesku uživa i počiva Kralj Morski. Pružio se u zlaćani pijesak, samo volujsku glavu podigao — ukraj njega ploča od koralja, iza njega živica od zlata.

Što ono tanke sviralice brzo i tanano svire, a sitni praporci strelohotno biju, što se ono sjaja i raskoši blista — ovoliko sreće i blaženstva ne bijaše Palunko mislio da gdjegod ima na svijetu!

Pomahnitao Palunko od puste radosti, učinilo mu se, kao da se vinca nakitio, zaigralo mu srce, pljesnuo u dlanove, potrkao po zlatnome pijesku ko hitronogo dijete, prebacio se po dva, po tri puta, kao ludi derančić.

Vrlo se ovo svidje Morskomu Kralju. U Morskoga Kralja teške noge preteške, a još teža glava volujska. Nasmija se grohotom Morski Kralj, te kako u zlatnome pijesku počiva, tako oko njega pijesak prši od smijeha.

— "Baš si momče lakonogo", — reče Morski Kralj i skine vrhu sebe granu bisera te Palunka dariva. Zapovjedi zatim Morski Kralj, te iznijele vile pomorkinje na zlatnim pladnjima jela biranoga i pića medenoga. Blaguje Palunko uz Morskoga Kralja na ploči od koralja, ele, u časti najvećoj.

Kad Palunko odručao, pita njega Kralj Morski:

— "Jesi li još čega zaželio, momče?"

A što znade da zaželi bijedna sirotinja, koja još nikada dobru nije privirila? Nego kako Palunko bio gladan od daleka puta, to se on slabo najeo jela biranijeh i pića medenoga, pa zato reče Morskome Kralju:

— "Baš kad me pitaš, Kralju Morski, zaželio sam, da mi je dobar pladanj varene lobode."

Začudio se ovome Kralj Morski, al se onda dosjetio te se nasmijao i Palunku govorio:

— "E, brate moj, draga je u nas loboda, draža nego biser i bisernjak, jer je od nas daleko do nje. Al kad si baš zaželio, poslat ću vilu prekomorku, donijet će ti iz kraja lobode. Al ti se meni još tri puta prebaci."

Kako je Palunko radostan, ništa ovo nije njemu teško. Skače on na noge lagane, a ono se brzo prikupiše i pomorkinje i sitna čeljad u dvoranu, da ovo čudo vide.

Zaleti se Palunko po zlatnome pijesku, prebaci se vješto jedan, pa dva, pa tri puta kao vjeverica, a Morski Kralj i sva čeljad grohotom se nasmijali toj vještini.

Al se najslađe nasmijalo neko dijete nejačko, a bio to kralj mali, što ga od igre i obijesti sebi pomorkinje zakraljile. Sjedi mladi kralj u zlatnoj kolijevci, u svilenoj košuljici. Po kolijevci biserni praporci, a djetetu u ruci zlatna jabuka.

Kad se Palunko prebacio, a mali se kralj onako slatko nasmijao, oglednu se Palunko na njega. Poglednu maloga kralja — prenerazi se Palunko: ono je sinak njegov nejaki, Vlatko mali.

Ele, prisjelo ovo Palunku odmah. Ne bi ni sam mogao pomisliti, da bi mu ovako brzo prisjelo!

Smrknu se Palunko onim časom — razjedio se, te kad se malo razabrao, pomisli:

— "Gle ga, derančića, kuda se djenuo, da kraljuje u igri i obijesti, a mati mu kod kuće od tuge onijemjela."

Kivan je Palunko, ne može da gleda ni sebe ni sina u ovim dvorima; al ne smjede ništa da reče, kako ga ne bi od djeteta rastavili. Zato se on učini slugom u svoga sina, Vlatka maloga, misleći:

"Ostat ću kadgod na samu s djetetom, spomenut ću dijete na oca i majku, uteći ću s njime, odnijet ću prkonjicu sina, vratiti se s njime k materi."

Tako mislio Palunko te jednoga dana dočekao, ostao nasamu s djetetom te malome kralju prišapnuo: "Hajde sinko, sa ocem da uteknemo."

Al Vlatko bijaše čedo sasvim nejačko, te kako je dugo pod morem boravio, tako oca već i zaboravio.