A maćeha sama sebe tješi i tiša.

— "Nije to ništa. Jedno zrnce, jedna slamčica, jedna dlačica. A sve drugo moje je." — Al joj se nekuda u srce naleglo, pa joj sile odnosi — nije onako, kako bi bilo, da nema one slamčice, i unišao neki strah u maćehu.

Peti dan izašla maćeha da obađe ona tri sloga polja. Kad ona uz pleter, al' kroz pleter provirila baba Poludnica. Samo malo digla glavu iz zemlje; pred večer je, smrzla bi se, da sva izađe.

Nacerila baba lice od ljutitosti i rekla maćehi:

— "Ne mariš ni prigledati polje. Vraća se onaj čije je."

Uplaši se maćeha, a baba još gore naceri lice:

— "Uteklo mi pastirče, tvoj pastorak. Eno ga domala ovamo. Pomozi mi, da ga opet dobijem."

— "Hoću, rođena. Kako ne bih", — umiljava se maćeha. "A kako ćemo?"

"Lako. Kad ga vidiš, da ide, ti ga lijepo zovni sa ljese. A ja ću pod ljesom zemlju podrovati, nek je šuplja. Kad stane na nju, propast će u rov — a kad propadne, ne vodi dalje brige", — i nasmija se, da se kosa ježi.

— "Hajde, mileno, hajde ruj, neka ti je srećno", — prihvati maćeha. Odmah se Poludnica zarije glavom u zemlju, stade rovati i rovati, dok ne proruje rov pred ljesom. Samo tanki sloj zemlje ostao. Da ptičica sjedne, mora propasti.

 

 

 

IV.

 

Do toga i Jagor, bušica i kozica stigli na travnjak pod ljesom. Koliba, pojata i sve dobro djetetovo na malenom humku, na ljesi stoji maćeha, iz rova škilji jednim okom baba Poludnica, al' na vratima pojate čučnuo Bagan na rub gnijezda lastavičjega, a iza Bagana izviruju laste i lastići. — Sve uprlo oči dolje na travnik, kuda je stiglo siroče.

Obraduje se Jagor kolibi i pojati, a kozica upita bušicu:

— "Kako ćemo, drugo?"

— "Bome lijepo", — požuri Jagor. "Ja ću prvi kroz ljesu, a vas dvije za mnom."

— "Neće valjati, dijete Jagore. Sami smo na svijetu, treba pripaziti."

Stala kravica i zagledala se u ljesu — dugo gleda pa onda reče:

— "Nešto mi je krivo. Ne idemo dalje."

Zagleda se kozica, pa i ona reče:

— "I meni je krivo. Pričekat ćemo."

Stoje one tako, ustobočile se i ne dadu djetetu da ide.

— "Hajde, sinko, ne boj se, prostila ti majka", — zove slatko maćeha.

A Jagor željan svoga krova, hoće da pođe — al ne dadu bušica i koza.

Odmah uvidi maćeha, što je i nasmija se u sebi:

"Tužne mene, kad ne bih znala nadmudriti onoga, kojega blago vodi."

I otvori ona širom ljesu, stade ukraj i stade mamiti:

— "Na, mila, na!"

Zamete se odmah pamet u bušice i u kozice. Gdje bi blago odoljelo svojoj ljesi otvorenoj? Digle glavu — zagledale se u ljesu i u otvorena vrata pojate, zaboravile za sve i pošle k ljesi — a Jagor radostan pred njima.

Zašutjelo sve, prićurila se u rovu Poludnica, stisla ruke maćeha, utihnula koliba; polje i baščica — učinila se posvuda tišina, a dijete sve bliže k ljesi.

I kad najtiše — uzdiže se iznenada cvrkut nad pojatom — raspršile se iz gnijezda lastavice: i leglo i stari. Ciče, stoji ih lepršanje pod strehom, križaju se i metu pred pojatom i jednako ciče, ciče.

Diglo oči dijete, zaustavila se iznenada i kravica i kozica, pa se ogleda i maćeha, zašto tolika cika.

Al se iz gnijezda lastavičjeg stalo spuštati povjesmo preko vrata pojate. Prekrilo vrata, pa se zanjihalo i rastavilo, a sred vratiju pokaže se starac. Brada mu sijeda i dugačka, košulja bijela i opasana, a pod pazuhom snop pšenice. Stoji starac, ne miče se, samo se smiješi i diže dlan spram djeteta, da ga sustavi nek ne ide. A povjesmo se tiho uz vratnice njiše.

Pobijelila maćeha od straha: niti za starca takova ikada u kući čula bijaše, niti znade, došlica lakoma, što su stari pleli u ove pletere. Ali se Jagor onamo sa travnika zagledao u starca, pa kad mu opazi snop pšenice pod pazuhom, odmah se dijete nasmiješi, pusti se na koljena, a starac sa vratiju pojate blagoslovi unučića i preko ljese i preko glave maćehine i preko rova propasnoga. A Jagor ostade klečeći na travniku i ne pođe dalje.

Stoji maćeha, okamenila se od čuda, ali kad nestalo starca, uhvati je jar i bijes.

— "Ovdje je u kući dijete jače od mene.