Odmah se Poludnica zarije glavom u zemlju, stade rovati i rovati, dok ne proruje rov pred ljesom. Samo tanki sloj zemlje ostao. Da ptičica sjedne, mora propasti.

IV.

Do toga i Jagor, bušica i kozica stigli na travnjak pod ljesom. Koliba, pojata i sve dobro djetetovo na malenom humku, na ljesi stoji maćeha, iz rova škilji jednim okom baba Poludnica, al' na vratima pojate čučnuo Bagan na rub gnijezda lastavičjega, a iza Bagana izviruju laste i lastići. — Sve uprlo oči dolje na travnik, kuda je stiglo siroče.

Obraduje se Jagor kolibi i pojati, a kozica upita bušicu:

— "Kako ćemo, drugo?"

— "Bome lijepo", — požuri Jagor. "Ja ću prvi kroz ljesu, a vas dvije za mnom."

— "Neće valjati, dijete Jagore. Sami smo na svijetu, treba pripaziti."

Stala kravica i zagledala se u ljesu — dugo gleda pa onda reče:

— "Nešto mi je krivo. Ne idemo dalje."

Zagleda se kozica, pa i ona reče:

— "I meni je krivo. Pričekat ćemo."

Stoje one tako, ustobočile se i ne dadu djetetu da ide.

— "Hajde, sinko, ne boj se, prostila ti majka", — zove slatko maćeha.

A Jagor željan svoga krova, hoće da pođe — al ne dadu bušica i koza.

Odmah uvidi maćeha, što je i nasmija se u sebi:

"Tužne mene, kad ne bih znala nadmudriti onoga, kojega blago vodi."

I otvori ona širom ljesu, stade ukraj i stade mamiti:

— "Na, mila, na!"

Zamete se odmah pamet u bušice i u kozice. Gdje bi blago odoljelo svojoj ljesi otvorenoj? Digle glavu — zagledale se u ljesu i u otvorena vrata pojate, zaboravile za sve i pošle k ljesi — a Jagor radostan pred njima.

Zašutjelo sve, prićurila se u rovu Poludnica, stisla ruke maćeha, utihnula koliba; polje i baščica — učinila se posvuda tišina, a dijete sve bliže k ljesi.

I kad najtiše — uzdiže se iznenada cvrkut nad pojatom — raspršile se iz gnijezda lastavice: i leglo i stari. Ciče, stoji ih lepršanje pod strehom, križaju se i metu pred pojatom i jednako ciče, ciče.

Diglo oči dijete, zaustavila se iznenada i kravica i kozica, pa se ogleda i maćeha, zašto tolika cika.

Al se iz gnijezda lastavičjeg stalo spuštati povjesmo preko vrata pojate. Prekrilo vrata, pa se zanjihalo i rastavilo, a sred vratiju pokaže se starac. Brada mu sijeda i dugačka, košulja bijela i opasana, a pod pazuhom snop pšenice. Stoji starac, ne miče se, samo se smiješi i diže dlan spram djeteta, da ga sustavi nek ne ide. A povjesmo se tiho uz vratnice njiše.

Pobijelila maćeha od straha: niti za starca takova ikada u kući čula bijaše, niti znade, došlica lakoma, što su stari pleli u ove pletere. Ali se Jagor onamo sa travnika zagledao u starca, pa kad mu opazi snop pšenice pod pazuhom, odmah se dijete nasmiješi, pusti se na koljena, a starac sa vratiju pojate blagoslovi unučića i preko ljese i preko glave maćehine i preko rova propasnoga. A Jagor ostade klečeći na travniku i ne pođe dalje.

Stoji maćeha, okamenila se od čuda, ali kad nestalo starca, uhvati je jar i bijes.

— "Ovdje je u kući dijete jače od mene. Mađije su pod strehom, pa uz njega drže. Neka mi ne ulazi u kuću." Pa iznese onaj komadić hljeba, baci ga kroz otvorenu ljesu pred Jagora na travnik i naruga se siročetu:

— "Evo, to ti je otac namro. Nosi to, pa idi, da te oči moje ne vide."

Diže Jagor hljeb i upita:

— "Ima li još što moje, da mi dadeš?"

— "Ima", opet se naruga maćeha, "jedno zrno, jedna slamka i jedna dlačica. Silan ti, silni oni, pa se sastanite, ako možete."

Nemilo se narugala, al u zao čas po sebe, jer se prevršila mjera.

Jedva ona to izrekla, kad se preko travnika položila dugačka gužva. Svezali se u tili čas krajevi gužve za stupove s obiju strana ljese, pa se nešto upregnulo pod gužvu i zategnulo. Silno zategnulo, još jače potegnulo. Krenula se ljesa, krenuo se sav pleter i sve što je pleterom ograđeno bilo: povezla se i koliba i pojata, i njivica i polje niz humak. Kako se povezlo selište, tako se probio rov pred ljesom, pala maćeha sa ljese u rov, prešla kuća preko rova, zatrpala maćehu, odrubila glavu babi Poludnici, a dobro djetetovo sašlo lijepo i čitavo, kao na božjem dlanu, niz humak upravo do siročeta. A jedva se iz trave, kako je ovo bilo, štogod vidi, samo po travniku ostaju tragovi od kopitašca — nisu veći nego mišje nožice — kuda Bagan selište na gužvi niz humak povlači. — I stalo selište pred djetetom.

Ogrlio Jagor jednom rukom kozicu, a drugom bušicu i unišao s njima u dobro svoje. Pa kad stupilo dijete u kolibu, tada i klinčići zasjali i uljenica planula i preslica materina prosuzila — a slamčica, zrnce i dlačica došli, uspokojili se i legli do nogu siročeta u njegovu domu.

A Bagan? Eno ga u pleteru u svojem snopu pšenice i već spava. — A što će, kad mu je od svih njegovih poslova ovaj ipak najmiliji.

Tumač imena

I. Kako je Potjeh tražio istinu

1.