Tu će knjigu u svojoj autobiografiji nazvati svojim "miljenčetom".

Godine 1913. izlazi joj dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Ta joj knjiga donosi spisateljsku slavu i pohvale književnih velikana kao što su Antun Gustav Matoš, Antun Branko Šimić i Dragutin Domjanić. Godine 1916. izlazi prvo izdanje zbirke bajki Priče iz davnine. To izdanje sadrži šest priča, a preostale dvije, "Lutonjica Toporko i devet župančića" i "Jagor" dodane su u trećem izdanju iz 1926. godine.

1929. godine objavljeno njeno zapaženo predavanje "Mir u duši", održano na Dan mira, 11. studenoga 1927. Taj se esej smatra njenim najuspjelijim nefikcionalnom djelom. Od 1935. živi u Zagrebu sa sestrom Aleksandrom Nestorov. 1937. je kao prva žena primljena u članstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kao dopisni član. Iste je godine objavila povijesni roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata.

Posthumno, godine 1943, objavljena joj je knjiga Basne i bajke, sa šaljivim i satiričnim basnama i nekoliko bajki ranije objavljenih u časopisima, novinama i pronađenim u rukopisnoj ostavštini.

Umrla je u Zagrebu 1938. godine. Pokopana je u arkadama groblja Mirogoj, u obiteljskoj grobnici.

"U književnosti nema pisaca za djecu i pisaca za odrasle, nego ima samo dvije vrste književnika: jedni su umjetnici, a drugi nisu." (Antun Barac, u predgovoru "Priča iz davnine", 1942).

  

 

* * *

 

Godine 1916. svijetom bijesni najstrašniji rat kojega je čovječanstvo do tada iskusilo. "Malone polovica čitavog ljudstva ziba se na moru strahota i neizrečenih, što tjelesnih što duševnih, patnja - a svaki od nas podnosi teške udarce bure ove", zapisala je Ivana Brlić-Mažuranić te godine u svojoj autobiografiji.

Iste te godine nastaju njezine Priče iz davnine, zbirka bajki inspirirana slavenskom mitologijom. Matica hrvatska objavljuje zbirku sa šest bajki, a u izdanju iz 1926. godine autorica u djelo dodaje još dvije: "Lutonjica Toporko i devet župančića" i "Jagor". Možda upravo zbog vremena u kojemu su nastale, Priče prenose snažnu etičku poruku. Poput svih bajki, i u ovima osnovni pokretač radnje je arhetipska borba dobra i zla.

Međutim, etika Priča iz davnine temelji se na sustavu vrijednosti koji baš i nije uobičajen u tradicionalnim bajkama: na kršćanskoj etici, etici vjere i oprosta, bilo izričito spomenutoj kao u "Šumi Striborovoj" ili "Jaglencu i Rutvici", ili implicitnoj, kao na primjer u "Potjehu". Osnovni pokretač radnje i etička poruka "Šume Striborove" tako je žrtva za bližnjega, u "Ribaru Palunku" opet žrtva i ljubav, u "Potjehu" grijeh i iskupljenje, u "Nevi Nevičici" ljubav. Zasigurno se s kaotičnim okolnostima može povezati i "Regoč", priča o ljudskoj neslozi, samouništenju i gradnji boljeg, pravednijeg svijeta.

Suprotno folklornim bajkama, likovi nisu samo crno bijeli, okarakterizirani su u različitim "nijansama sive": Jagorov otac, junak Relja, djed Neumijka, Potjehova braća, Mokoš, pa čak i bjesovi, imaju i negativne, ali i pozitivne, u najmanju ruku dopadljive karakteristike. Priče su također prepune doživljaja prirode, konstantne autoričine opsesije još od djetinjstva, koja poput navedenih likova također može biti i prijateljska i neprijateljska prema ljudskim likovima - kao i oni prema njoj. Za "Lutonjicu Toporka", pa i za "Regoča", može se čak reći da prenosi poruku koju bismo danas nazvali - ekološkom.

Priče iz davnine ne mogu se jednostavno uklopiti u kontekst vremena u kojemu su nastale. Izvan su struja koje dominiraju europskom i hrvatskom književnosti toga vremena, izvan doba tzv. modernizma i avangarde. Na dubljoj razini, interpretatori Brlićkinog djela ipak ih uklapaju u duh književnosti belle époque.